Kao što svi znamo, u Švedskoj je općenita kultura na visokom nivou pa tako i vozačka. Nećete uopće ili ćete vrlo rijetko čuti da netko trubi, svađa se u prometu ili ne želi pustiti drugi auto da se uključi u promet, osim eventualno došljaka koji često kao i svugdje drugdje u svijetu kada se dosele donesu sa sobom i svoje navike pa tako i vozačke.
Ceste su, generalno, u dobrom stanju iako moram priznati da sam na dosta lokacija u Stockholmu vidio i prešao preko dosta rupa. Autoceste su u potpunosti besplatne što je, naravno, odlično i uvijek govori o tome koliko država ekonomski dobro stoji odnosno da ne mora dodatno zarađivati na svojim građanima kao što je slučaj u Hrvatskoj u kojoj, iako gradnju cesta građani financiraju kroz poreze na gorivo te prilikom registracije, mi opet plaćamo skoro najskuplje autoceste u Europi.
Standardno ograničenje na autocestama je 110 km/h, no cruising brzina je najčešće oko 120-130 km/h i dodao bih da su autoceste jedino mjesto gdje se vozači u potpunosti ne drže ograničenja. Kamere postoje, češće u naseljenim mjestima, no i na njih ste kulturno obaviješteni velikim znakovima i informacijama o dozvoljenoj brzini na mjestu mjerenja.
Ono što me u potpunosti oduševilo je promet i autoceste u Stockholmu. Kako se Stockholm nalazi na cca 14 otoka (tako kaže vodič), logično bi bilo da će imati puno prometnih problema, no u Stockholmu je promet fantastično riješen mostovima, tunelima te gradskim autocestama bez semafora, naravno.
Upravo ono što godinama govorim je da Zagreb minimalno treba imati gradsku autocestu na potezu istok – zapad (Slavonska – Ljubljanska) bez semafora te tunel ispod centra na potezu Lisinski – park Ribnjak (ali fontane, spomenici i zastave na ulazu u grad su uvijek bitnije da bi građani kvalitetnije živjeli).
Stockholm, za razliku od toga, nema zastava na ulazu u grad, ali ima čitavu mrežu tunela koji su ili sa 6 traka i dužine skoro 4 km ili su doslovno u centru jedna/dvije trake koje prolaze ispod zgrada. Osim tijekom rush houra u sve dijelove grada se stiže vrlo brzo.
No, malo i o automobilima, da ne pišem samo o cestama. Za Švedsku je karakteristično da su 80 % automobila (govorim kako mi izgleda, ne točnu statistiku) karavani i hatchbackovi odnosno kombi automobili kako ih Šveđani zovu. Logika je (a dobro to znamo iz Ikee i pametnih rješenja) zašto kupiti običan Passat ako postoji karavan verzija istog modela jer kod karavana uvijek ima više mjesta pa je logično da ćeš za sličan iznos kupiti ono što je korisnije. Slijedom toga, uspio sam vidjeti samo jednu Alfu Giuliju tijekom svih 5 dana jer budući da Giulia karavan ne postoji, očito je neprihvatljiva Šveđanima. 🙂
Tim slijedom su skoro sve Panamere, a ima ih stvarno dosta (kao da ste u Stuttgartu), karavan verzije tog automobila. Generalno se ne sjećam da sam ikada ili igdje vidio toliko karavana kao u Švedskoj.
I tako sam i ja dobio karavan verziju najnovije Kije Ceed i moram priznati da je to bio prvi put da sam vozio taj automobil u karavan izvedbi. Bio je opremljen 1.4-litrenim turbomotorom sa 138 KS i automatskim DSG mjenjačem ili kako god to Kia zvala. Auto je vrlo uglađen, unutrašnjost je vrlo kvalitetno izvedena, a motor totalno neočekivano puca od snage. Ne znam je li to do dobro uparenog mjenjača i motora, no ovaj turbak ide jako dobro i po putnom kompjuteru troši prosječno samo 6,3 litre/100 km.
No za kraj, stvar koja me najviše oduševila vezano za vožnju po Švedskoj su električni romobili koje u Stockholmu svatko može voziti putem aplikacije, a nalaze se po cijelom gradu, ali doslovno. Nakon što završite vožnju romobil ostavite bilo gdje, ispred kafića, na nogostupu, u parku. Jednostavno ga parkirate i fotografirate u aplikaciji te klikom završite vožnju. Nakon toga dobijete ispis koliko ste se vozili i koliko novaca će vam biti skinuto i to je to.
Nikada se u životu nisam toliko zabavio, vozeći se samo 20 km/h. Ako se nađete u Stockholmu, toplo ih preporučujem za razgledavanje grada.
KOMENTARI