Tehnološke inovacije zajednička su nit koja se provlači kroz 40-godišnju povijest Fiat Una, što je pokazao njegov spektakularan debi pred međunarodnim novinarima 19. siječnja 1983. u Cape Canaveralu (SAD), gradu koji predstavlja osvajanje svemira. Bilo je to savršeno okruženje za model kojemu je suđeno redefinirati paradigmu gradskih automobila i promijeniti povijest talijanske marke.
Fiat Uno predstavlja veliku promjenu u automobilskom sektoru zahvaljujući raznim dostignućima: širokoj upotrebi robota u proizvodnom procesu, novom i plodonosnom odnosu između Centro Stile i Engineeringa, te uspostavljanju onoga što danas nazivamo funkcionalan dizajn. Sve je osmišljeno kako bi se postigla najviša razina kvalitete, što je upravo ono što se očekuje od najinovativnijeg modela u segmentu. Značajan iskorak u kvaliteti ostvaren je dijelom zahvaljujući značajnim financijskim ulaganjima. Zapravo, u pet godina istraživanja i dizajna te proračunom od oko trilijun lira, to je bila najznačajnija investicija koju je Fiat napravio u jedno vozilo do tada.
Roberto Giolito, voditelj Stellantis Heritage (Alfa Romeo, Fiat, Lancia, Abarth) izjavio je kako je “Uno bio potpuno inovativan projekt, počevši od svoje karoserije koja je, za razliku od svog prethodnika, modela 127, dizajnirana za izradu robotskim zavarivanjem. Ista vrata sastavljena su s manje komponenti, a nova vrata prtljažnika također su uklonila zavarenu liniju koja je prije bila percipirana kao mana, a sada je postala prepoznatljiv dio bočnog dizajna.”
S modelom Uno nova koncepcija proizvodnje dobila je oblik koji je doveo do integrirane tvornice usmjerene na veću fleksibilnost. Kamen temeljac ove industrijske filozofije bio je Robogate, sofisticirani proizvodni sustav koji je dizajnirao Comau, vodeća tvrtka u automatizaciji Grupe Fiat, za sastavljanje karoserija automobila koji se uglavnom temeljio na preciznom sustavu točkastog zavarivanja za svaki pojedinačni dio. Njegov debi bio je 1978. godine u tvornici Rivalta s proizvodnjom modela Ritmo, ali se brzo počeo koristiti u tvornicama Mirafiori i Cassino. Fiat Uno je iskoristio ovaj sustav i iskoristio desetke robota za razne faze sastavljanja, zavarivanja i premazivanja, značajno poboljšavajući ujednačenost i kvalitetu proizvodnje. Većina ukupnih ulaganja u projekt “Uno” otišla je u automatizaciju tvornice. “Fiat Uno nije bio samo dio proizvodne revolucije, on je promijenio cijeli način zamišljanja, razvoja i proizvodnje automobila. Od CAD dizajnerskih stolova do tvornice, sve je postalo dio kontinuuma i njime upravlja jedan sustav,” izjavio je Giolito.
Roboti su također ušli u futurističku tvornicu Termoli 3, posebno napravljenu 1985. godine za izgradnju novog FIRE motora, čija je povijest usko povezana s Unom. Bilo je to prvo vozilo opremljeno ovim draguljem talijanskog inženjerstva koji se proizvodio 35 godina i to u više od 23 milijuna primjeraka. Naziv mu je akronim za Fully Integrated Robotized Engine i odnosi se na inovativnu metodu kojom je nastao, odnosno Robogate sustav. U usporedbi s prethodnim motorom koji se koristio na svim Fiatovim vozilima, novi FIRE bio je kompaktniji i lakši (samo 69 kg), jednostavniji u svojoj filozofiji dizajna (s 95 komponenti manje), moderniji pouzdaniji i lakši za sastavljanje.
Fiat Uno je bio ispred europske tendencije u ovom segmentu da ponudi karoseriju s vjetrobranskim staklom koje je više nagnuto prema naprijed, odnosno kao da ima formu “jednog volumena”. Dodatno, povećani nagib poklopca motora ujedinio ju je s prednjim prozorom. Stražnje staklo bilo je potpuno ravno, dok je, po prvi put, kišni oluk iznad vrata uklonjen. Zahvaljujući tvorničkim robotima, zavarivanje krova s bočnom stranom odvijalo se preko poznatih “suspendera”. Sve je to omogućilo veću dostupnost i lakši ulazak i izlazak iz vozila
Fiat Uno je gotovo odmah postigao uspjeh. Voljeli su ga i kupci i novinari, a 1984. proglasili su ga automobilom godine. Njegove glavne prednosti bile su prostrana unutrašnjost, koja prima do pet osoba, i prostrani prtljažnik, koji je bio lako dostupan s velikim vratima prtljažnika. Bio je cijenjen i radi svoje inovativne armaturne ploče s dva gumba na bočnim stranama ploče s instrumentima s kojih se moglo kontrolirati gotovo sve. Samo je pokazivač smjera koristio uobičajeni prekidač iza upravljača, dok su kontrole ventilacije bile u sredini i ispod ventilacijskih otvora. Još jedna zanimljivost je i što je Uno koristio samo jedan središnji brisač vjetrobrana koji je bio opremljen s intervalima i različitim brzinama pokretanja. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Uno Turbo, no to je jedna posebna priča…
KOMENTARI