Tempomat odnosno regulator brzine već desetljećima mnogim vozačima olakšava duge vožnje, uz desnu nogu koja se odmara a ne umara tijekom pritiska na papučicu gasa. Nekada se govorilo o Turcima koji bi pri kretanju iz Njemačke u smjeru Turske na papučicu gasa stavili ciglu. Ne znamo jesu li Turci „krivi“ za izum tempomata koji je 1957. godine po prvi put ponudio američki proizvođač Imperial u modelu Le Baron, ali ovaj regulator je odlična pomoć u vožnji. Uz manji napor za noge, tempomat smanjuje potrošnju goriva jer kontinuirano održava brzinu, dok mi svojim pritiskom na papučici gasa po neravninama stalno mijenjamo pritisak. Negativna strana tempomata je što vozači manje misle na vožnju pa im misli mogu odlutati, što je naročito opasno noću jer aktivnošću na papučici gasa ipak stalno nešto radimo, nešto je sporija reakcija na papučici kočnice u slučaju potrebe hitnog kočenja, a još jedna negativna strana je potrošnja prilikom vožnje na uzbrdici. Pravilo uspinjanja je da bismo na vrh trebali doći s nešto manjom brzinom vožnje nego u podnožju brda, zbog velike potrošnje goriva, a tempomat će konstantno održavati brzinu bez obzira na nagib terena. U novije vrijeme pojavili su se adaptivni odnosno prilagodljivi tempomati koji mogu samostalno regulirati brzinu vožnje ovisno o drugim vozilima ispred nas – namjestimo li na tempomatu brzinu 130 km/h, a zatim naiđemo na kamion koji se vozi 80 km/h, vozilo će samo usporiti i održavati siguran razmak, a moguće je čak podesiti i koliki će taj razmak biti jer nije isto kad se vozimo po autocesti i na lokalnoj cesti na kojoj razmak može biti i veći zbog manje brzine vožnje.
KOMENTARI